Sveti Marko piše Plehančanima
Teško je naći tako čudesno lijep kraj, kad u proljeće ozeleni i procvate, kao što je plehanski. Brežuljci se obuku u novo i mirisavo ruho zelenila prošaranoga bjelinom procvalih voćaka. Cijeli se kraj, sve tamo do Save, počinje lelujati i uz probuđeni pjev ptica pjevati neku čarobnu pjesmu Stvoritelju koji ga je tako krasnoga oblikovao. Čak se ovomu kraju dive više oni koji nisu rođeni ovdje nego njegovi stanovnici, jer su oni navikli na njegovu ljepotu.
Sveti Marko na Plehanu
I na jednom od brojnih brežuljaka već davno se bio naslonio sv. Marko, pisac najstarijega evanđelja, pratilac sv. Pavla, Barnabe i sv. Petra, sin neke Marije, u čijoj se kući u Jeruzalemu skupljala prva kršćanska zajednica. Po jednome detalju iz njegova Evanđelja Marko bi mogao biti mladić koji je pratio Isusa ogrnut samo plahtom, a kad su ga htjeli uhvatiti, on je ostavio plahtu i izmakao (14,51-52). Prema kršćanskoj predaji kasnije je postao biskup u Aleksandriji, u Egiptu, i tu položio život za svoje kršćansko uvjerenje. Osobito se časti u Veneciji, a davno je postao i zaštitnik plehanskoga kraja.
Čuo sam da je Marko, kad je plehanska crkva trebala biti dignuta u zrak, mirno sišao s oltara, prošetao pored onih koji su to trebali izvesti, pogledao ih ljutito i prošao. Ti su ga čudni ljudi htjeli uhvatiti, ali im je izmakao i otišao. Nije im ostavio ni plahtu. Ali zanimljivo da nije napustio kraj nego je počeo lutati okolo po ovim čudesnim brežuljcima, slušati pjev ptica i pisati novo evanđelje kao veselu vijest Plehančanima. Nedavno sam dobio jedan ulomak tog pisma nade protjeranim ljudima ovoga kraja. On glasi:
Pismo svetoga Marka protjeranim Plehančanima
Dragi moji Plehančani! Znate dobro da sam napisao jedno Evanđelje, ono najstarije, u kojemu sam opisao sudbinu pravednika, Božjega Sina, Isusa Krista, kojega su nevinoga ubili njegovi sunarodnjaci zajedno s tuđinskom vojskom i vlašću. Napisao sam ga da bi u ljudima probudio novu nadu i vjeru, jer Boga se može ubijati, ali ga se ne može ubiti.
Budući da cijelo ovo vrijeme obilazim okolo po pustim selima i lijepim krajem, odlučio sam poslati i vama novo Evanđelje kako bih i u vama probudio novu nadu i novu vjeru u život i kako bih vas pozvao sebi u ove divne krajeve da po njima više ne lutam sam. Znam da ćete me poslušati, jer vam pišem ono što mi Bog nadahnjuje i što od vas s pravom očekuje. U ovo proljetno vrijeme, vrijeme nade i buđenja života, vama koji živite po raznim krajevima, šaljem sljedeću poruku. Ona je poruka za vas, za vaše obitelji i vašu djecu; ona je radosna vijest za vas, ona i vama otvara nadu.
Ne bojte se! Približilo se novo vrijeme, i već je tu. Nakon toliko godina suza i patnja, Bog je čuo vaše vapaje i uslišao ih. Vrijeme vaših progonitelja izmiče, a vaše dolazi, ono je već tu.
Spremite se na povratak u ovaj lijepi kraj! Poslije patnja i nevolja kalvarijskoga vremena sviće zora uskrsnuća. Kad je davno jedan prorok pripremao narod na povratak iz babilonskoga sužanjstva, on je taj povratak opisivao snažno. Čak će se i priroda probuditi – pisao je on – drveće će klicati i radovati se, a na čelu povratničkih skupina neće stajati više Mojsije nego sam Bog i davati sigurnost povratnicima. A oni koji su ostali u Jeruzalemu – pisao je dalje – izići će pred povratnike i radovat će se zajedno s njima. Jeruzalem, sveti grad, ponovno će biti obnovljen, ponovno sagrađen hram kao znak Božje prisutnosti, ponovno će se čuti dječja pjesma na jeruzalemskim ulicama. Jer Bog naših predaka – veli ovaj prorok – jest Bog života. Neće se više misliti na ono što je prošlo nego na ono što dolazi. Oni koji su sijali u suzama, požet će u pjesmi. Eto, kao što je pisao Izaija, tako i ja vama pišem i podsjećam vas također da je i naš Isus bio ubijen od zlih ljudi i da je izgledalo kao da su tama i zlo pobijedili. Čak smo se i mi, njegovi učenici, bili uplašili i razbježali pred tim opasnim silama zla. Ali Bog je ponovno pokazao u Isusu da ga ne mogu definitivno ubiti, da ga ne mogu toliko duboko zakopati, a da ne bi ustao živ; Bog je pokazao da je Bog života jači od onih koji siju smrt. I mi, njegovi učenici, ponovno smo se vratili i počeli propovijedati tu veselu vijest. Ta poruka već 2000 godina živi i odjekuje posvuda i ja je ponovno obznanjujem vama, stanovnicima ovoga kraja. Evo, Uskrs je ponovno pred nama i tu istu poruku ja – Marko, pisac prvoga Evanđelja – stavljam ponovno pred vas da vas razdrmam, da vas ohrabrim, da vas pozovem da i vi potvrdite svoju privrženost životu, ovdje, na ovim prekrasnim brežuljcima. Nećete valjda i poslije iskustva Isusova uskrsnuća i dalje vjerovati u moć zla i njegovu pobjedu. Poručujem vam u ime toga uskrslog Isusa da povjerujete u moć života, da povjerujete u moć uskrsle ljubavi, da povjerujete u moć novoga početka, da povjerujete u ovo što vam pišem. Ja, vaš sv. Marko, pišem vam ovo novo Evanđelje u ime uskrslog Isusa i čekam vas na vašim kućištima, u rascvjetalim voćnjacima, na temeljima nove crkve, i obećavam da ću i dalje biti vaš zaštitnik.«
____________________________________________________
Iz knjige, Božo Lujić, Odjeci iz zavičaja duše, 2014., str. 111-114.