Poštovana obitelji Kozina,
gospođo Vesna, Markove sestre i braćo, te ostala ožalošćena rodbino, prijatelji i poznanici pokojnog Marka, primite u moje osobno ime, kao i u ime nas Markovih višegodišnjih prijatelja, izraze iskrene sućuti i suosjećanja boli u ovom za sve nas teškom trenutku.
Naš dragi Marko bio je uspješan pravnik i poslovni čovjek, radio je na zahtjevnim projektima i postizao je izvrsne rezultate, ali je prije svega biočovjek otvorena srca, dobre duše, i kad je potreba drugih ljudi u pitanju, iznimno široke ruke. Mi, koji se smatramo njegovim prijateljima, pa može se reći i sljedbenicima, ponosni smo i počašćeni što je svoje vrijednosti, posvećenost zavičaju i domovini te zauzetost za sve što je dobro,dijelio baš s nama.
Marko je kao intelektualac i rječit čovjek znao držati govore, voditi skupove, pjevati i veseliti se, ali posebice pohvalno je bilo kako je – kad je dobro zavičaja i domovine u pitanju – imao jezgrovito jasne ciljeve i radio na jednoznačno konkretnim akcijama.
Njegova radikalna odanost ponekad je nadilazila naše mjere i snage. Bili smo uz njega, ali ga nismo mogli slijediti po njegovim mjerama stvari, nego se samo diviti. On je za plehansku župu i crkvu priskrbio iznimno puno materijalnih dobara, koja su od velikog značaja za sve na Plehanu. Ostala nam je zahvalnost i divljenje.
A bio je – ne može se dostatno naglasiti – u osnovi jednostavan i običan čovjek. Pripadao je onima koji ne pričaju velike priče, već je, radeći životno važne stvari, nosio u srcu svoju grudu plehanske zemlje, njezinu sreću i nesreću, ne lamentirajući niti likujući, a ponajmanje dajući na velika zvona svoje prinose.
Sve je to Marko ponio iz svoje obitelji, ali poznato je da i u obiteljima postoje oni koji šire vidike, otvaraju mogućnosti i svjedoče više od drugih. Prednjače. Marko je bio predvodnik i uzor pa i nositelj i promicatelj obiteljskih vrijednosti. Činio je to na jednostavan i nekako po sebi razumljiv način; ljudski obazrivo, nenametljivo i skromno. Sve vrijednosti koje je ponio iz obiteljske kuće i koje je sam izgradio radeći na sebi, pratile su ga do smrti. U skladnome braku bio je brižan i povezan sa svojom i ženinom rodbinom, a prema svima njima se odnosio s ljubavlju i poštovanjem. Prema prijateljima iskren, velikodušan i nesebičan.
Zapalo ga je, kao uostalom i sve nas, živjeti u teškim, neizvjesnim i nemilosrdnim vremenima kao što je bilo 1971. i 1992. godine. Brinuo se o nevolji drugih, ponekad više nego o svojoj.
Kad je u pitanju obnova Plehana, Marko spada u malen broj onih koji su dali iznimno puno: Elektrifikacija i trajna briga za Plehan te sudioništvo u svim akcijama.
Povezan sa rodnim Modranom, sa Plehanom, kroz organizaciju druženja, materijalno je pomagao i osobno se zalagao pomažući plehanskim fratrima oko izgradnje i opremanja crkve.
S velikom radošću je pripremao proslavu svoga imendana, svetog Marka, patrona plehanske župe, pozivajući svoje prijatelje i rodbinu, kako na Plehan, tako i u svoju obnovljenu rodnu kuću, čija su vrata svima s radošću bila otvorena.
Iako je najveći dio života proveo u Zagrebu, osnivač je svih zavičajnih klubova vezanih za
Plehan i Bosansku Posavinu: Domovinska zajednica Bos. Posavine, Plehanska zvona, Prsten itd, a njegovao je sklonost prema folkloru, materijalno podržavao zavičajna folklorna društva, a znao je i često zapjevati izvornu plehansku pjesmu.
Osnivač je i hrvatske braniteljske postrojbe „Bosanski zmajevi“.
Marko je bio tu kad su mnogi ostali bez kuće i kućišta, brinući se 1992. godine za smještaj i zaposlenje izbjeglica iz rodnog kraja.
Jednom riječi moglo bi se reći da je bio skroman, narodni,velikodušni čovjek!!!!!
Dragi Marko, živjet ćeš zauvijek u našim srcima. Hvala Ti za sve ugodne trenutke provedene u zajedničkom druženju.
Laka Ti hrvatska zemlja.
Modranska i plehanska voljena rodna gruda, koju ću staviti na Tvoj odar, neka Te prati u vječni život!!! Zbogom, dragi naš Marko.