Fra Juro Vuletić – svjedok svoga vremena:
U Spomen knjigu samostana Plehan pod datumom 5. 02. 1973. godine – uz riječi: „Odajemo posljednju počast našem dragom i dobrom ujaku fra Juri Vuletiću, sudjelujući na njegovoj sahrani, želimo ga zadržati u trajnoj uspomeni!“ – potpisalo se 68 svećenika, 16 časnih sestara i pet predstavnika vlasti. Pedeset godina nakon toga, ove 2023. godine, pridružujem se toj trajnoj uspomeni i sam već starac, a u to vrijeme maturant Franjevačke klasične gimnazije u Visokom i član novicijata Bosne Srebrene na Humcu.
Fra Juro Vuletić se rodio u Gornjim Šušnjarima, selu župe Plehan, 11. prosinca 1892. godine od roditelja Ante Vuleta i Ane rođene Vrdoljak. Na krštenju istoga dana, krsni kum mu je Anto Čalić, a krsti ga fra Petar Tolić, duhovni pomoćnik na Plehanu. Daju mu ime Stipo. Osnovnu školu završava na Plehanu (1899 – 1907), gimnaziju u Visokom (1907 – 1913), a filozofsko-teološki studij u Sarajevu (1913-1917). U franjevački red je stupio 1911. godine; za svećenika zaređen 11. lipnja 1916., a svoju mladu misu slavi na Ilindan (20. srpnja) iste godine.
Na Plehanu je kapelan 1917 – 1920., 1948 – 1950., te 1953. godine pa sve do smrti, župnik 1932 – 1935., te gvardijan i župnik 1945 – 1948. godine. Kao mladi svećenik, svoje prvo župnikovanje obavlja u Foči (1922 – 1929), zatim u Gornjoj Dubici 1929 – 1932., 1937 -1940. i 1950 – 1953., Tramošnici (1942 – 1943. i Žeravcu 1943 – 1945. godine. Profesor je u Visokom 1920 – 1922. g., gdje predaje matematiku, fiziku, zemljopis i povijest. Gvardijan u Livnu je 1940 – 1942. godine. U upravi naše Franjevačke zajednice bio je definitor Provincije od 1934. do 1937. godine.
Svoju Zlatnu misu ( 50- godišnji svećenički jubilej) proslavio je 20. srpnja 1966. godine. Nikada nije odlazio na godišnje odmore, nikada na liječenje. Zadnje zime njegova zemaljskog života jedva su ga samostanska subraća nagovorili i uputili u banju Teslić, gdje nije mogao izdržati više od 10 dana; bilo mu je dosadno bez njegove sobe, bez crkve, bez njegovih knjiga. Otimao se dokle god je mogao i pred samu smrt, ispovijedao u crkvi i sv. misu slavio.
Fra Juru su krasile mnoge karakterne, ljudske i franjevačke vrline. Nije dijelio ljude po vjeri i nacionalnosti, nego je za svakoga imao lijepu riječ, srdačan doček i bratski razgovor. Ovim svojim svojstvima privlačio je svakoga i mnogi su mu rado dolazili na savjetovanja i razgovore, te vraćali se od njega puni lijepih dojmova radi njegove srdačnosti, topline i mudrosti s kojima je svima pristupao. Bio je čovjek reda, rada i molitve.
Čovjek reda!
Prvi je na svim zajedničkim redovničkim točkama i dužnostima. Svako jutro prvi u crkvi, otvara vrata i dočekuje vjernike. Dugo šeta i priprema se za svetu misu. Svako jutro, bilo radnim danom bilo nedjeljom, kao član samostanske zajednice, točno u 5 sati stupa na oltar i slavi sv. misu. Poslije, ako ima svijeta za ispovijed, prvi je u ispovjedaonici i ne izlazi iz nje dok ikoga ima u crkvi. U točno određeno vrijeme izlazio je iz svoje sobe na osvježenje, makar na kratku šetnju. Jedan je njegov poglavar rekao, da bi po njemu mogao navijati sat, ako slučajno stane; tako je bio u svemu točan.
Čovjek rada!
Zlatna knjiga „Nasljeduj Krista“ poručuje dobrom redovniku da ne bude nikad besposlen, nego „ili čitaj, ili piši, ili se Bogu moli, ili razmatraj, ili radi što za opću korist!“ Toga se pravila fra Juro strogo pridržavao. Kad god si mu zavirio u sobu, on je za pisaćim stolom nešto čitao, bilježio, pisao. Pred sam odlazak u bolnicu osjećao se nešto bolje i odmah je prionuo za stolom nešto skicirati i ubilježiti. Rezultat takvoga rada i discipline brojni su njegovi članci, rasprave, pripovijesti u našim glasnicima, revijama i kalendarima, a mnogo toga je ostalo i u rukopisu.
Njegovo neumorno ispovijedanje, njegove učene, ali opet pučke propovijedi, njegova načitanost svima su se darivale. Raskošno je dijelio sve ono čime ga je Stvoritelj obdario, što je dobio za sebe samoga i za druge oko sebe. Mogao je tako živjeti i raditi jer je bio:
Čovjek molitve!
Nitko ne bi mogao izbrojati njegove izmoljene krunice, molitve, razmatranja, što ih je on u jutarnjim satima obavljao na svježem zraku, kad god je bilo lijepo vrijeme, a u crkvenom prostoru ako radi nevremena ne bi mogao vani. U vrijeme župnikovanja u Gornjoj Dubici fra Juro je imao svoj puteljak uz župnu crkvu kojim je šetao i molio. Fra Vjekoslav Zirdum, bivši provincijal, zapisao je: „Zatekao sam ga jednoga jutra, upravo onih dana kada su se prvi ljudi spustili na mjesec. Mjesec je upravo divno sjao. Upitao me je: „Vjeruješ li ti, da su se ljudi spustili na mjesec?“ Odgovorio sam da sam slušao, čitao i da vjerujem. „Nikakvo čudo – veli on – kad je Gospodin Bog ljude obdario tolikim umnim sposobnostima! Oh, kad bi te njegove staze mogle govoriti, što bi nam mogle sve reći?! A, eto, ostat će to sve tajna, vječna tajna!“
U jednoj svojoj egzorti časnim sestrama govorio je o smrti. Između ostaloga rekao je i ovo: Tri Isusove izreke: „Oče, ja sam tebe proslavio na zemlji, proslavi i ti mene na nebesima“; „Oče izvršio sam sve što si mi naredio“ i „Prijatelju, kako si ovamo unišao bez svadbenog ruha!“ Ove tri Isusove izreke moramo uvijek imati pred očima. To su tri uvjeta za sretnu i blaženu smrt, smrt koja se ne plaši groba ni grobne tame.
Mi smo redovnici i redovnice unišli u redovnički stalež, da budemo što dalje od svijeta, a što bliže Bogu, da tako lakše činimo dobra djela, lakše vršimo razne kršćanske kreposti; da od tih dijela i od tih kreposti satkamo sebi „svadbeno ruho“ u kojem ćemo jednom poći pred kralja nebeskoga. Mi smo unišli u Red zato, da tu lakše opslužujemo zakon Božji, zapovijedi Božje i sve svoje dužnosti, da na času smrti poput Spasitelja mognemo reći: „Oče, izvršio sam sve što si mi zapovjedio.“ Mi smo unišli u redovnički stalež još i zato, da mognemo što više raditi za Boga, za slavu Božju, za kraljevstvo Božje, da poput Spasitelja mognemo pred svoju smrt reći: „Oče, ja sam tebe proslavio na zemlji, proslavi ti mene sada na nebesima!“
Ako sve ovako budemo radili, vršili i izvršavali, onda se nećemo plašiti smrti, ni groblja, ni grobova, ni noći i njene tame. Onda ćemo spokojno i blaženo sa sv. Lovrom reći: „Moja noć nema tame!“ (Iz nadgrobnog govora fra Vjeke Zirduma, plehanskog gvardijana – Bosna Srebrena, God. XXIV., Necrologia u spomen fra Juri Vuletiću, Sarajevo 1973., br. 3., str. 75-78.).
Da on to nije samo govorio, nego se toga i držao u životu pokazuje njegov rad i njegov život. Kao aktivni pastoralac – župnik ili gvardijan – fra Juro je redovno vodio župne i samostanske kronike koje, pisane njegovim rukopisom, odišu svježinom nadahnute duše i intelekta, jezgrovito i jasno prikazuju događaje i vrijeme u kojem živi i piše.
Svoje putopise samozatajno je sklonio „za privatnu uporabu“, ali oni su zanimljivi, dinamični, odgojni i poučni, te čekaju izdavača koji bi ih objelodanio. U rukopisu su i njegove „Tri kuharice“, koje su mu na župi kuhale, peglale, čistile kuću, održavale bašču, te ih naveliko hvali, ali se ne ustručava napisati i istinu da su imale i svoje mane, slabosti i tužne sudbine; ne želi ih prepustiti zaboravu.
20 godina nakon fra Jurine smrti ratni vihor raspršio je Plehančane po čitavom svijetu, rušilačka neman satrla je i samostan i crkvu, a dio kulturnog blaga spasila je domišljatost i hrabrost plehanskih franjevaca. Među onim spašenim dragocjenostima bili su i fra Jurini rukopisi. Desetak godina iza rušenja polagano oživljava i novi Plehan. Godine 2002. tiskana je knjiga Fra Juro Vuletić, „Pregršt dobrih riječi“ u kojoj su objavljeni neki literarni spisi i dijelovi fra Jurinih kronika i nagovora. Trebalo je proći još 20 godina, da za 130-godišnjicu njegova rođenja i 50-godišnjicu njegove smrti, razmislimo o izdavanju dijela i ostalih neobjavljenih njegovih spisa. Ne samo da se ne zaboravi, već da obogatimo svoju sadašnjost i budućnost spisima ovog „malog brata svetoga Franje“.
U Potočanima, 6. 07. 2022.