Fra Ivan Ćurić
Kao mlad svećenik fra Ivan će do ratne 1992. provesti u više samostana i na više župa bosanskih franjevaca. Ratna, 1992. zatekla ga je kao župnika u Žeravcu kod Dervente. Prognan iz župe i zavičaja sklanja se kod subraće franjevaca u Franjevački samostan u
Slavonskom Brodu, gdje ostaje sve do 1997. u svojstvu župnika župe Žeravac u progonstvu. Iste, 1997. uprava Provincije imenuje ga plehanskim gvardijanom i župnikom. Ovaj izbor nije slučajno pao na fra Ivana. Već od prvih dana progonstva razmišlja i čezne za povratkom na Plehan. Što je vrijeme više prolazilo, u toj svojoj nakani, bivao je sve hrabriji i sve odlučniji. Već sljedeće, 1998. na Markovdan, plehanski patron, dolazi na ruševine crkve i samostana, kako bi slavio prvu povratničku Svetu misu. Prisjećajući se toga dana, u vrijeme kada je zbog poznatih okolnosti za dolazak na Plehan trebala iznimna osobna hrabrost, fra Ivan kaže: „Na blagdan sv. Marka Evanđeliste 25. travnja 1998. u jutarnjim satima došao sam na kapiju plehanskoga franjevačkog samostana u kojem sam bio gvardijan. Zaustavila su me trojica policajaca u civilnoj odjeći, a jedan od njih me upitao tko sam? Kazao sam: domaćin ovoga dvorišta te rekao svoje ime. Na upit, što hoću, odgovorio sam da želim slaviti svetog Marka na Plehanu kojemu je on nebeski zaštitnik. Pustili su me i ja sam ušao u dvorište vozeći drveni oltar iz Slavonskog Broda na kojem smo planirali slaviti Svetu misu.“
Po povratku na Plehan 1998. fra Ivan živi u kontejneru, obnavlja dio gospodarskih zgrada kako bi ih koliko-toliko prilagodio za kakvo-takvo stanovanje, podiže improvizirani metalni zvonik, uklanja ruševine samostana i crkve prebirući po ruševinama u nadi da će pronaći ostatke samostanskih i crkvenih umjetnina, ravna i priprema teren za temelj nove crkve po projektu sarajevskog arhitekta, akademika Zlatka Ugljena. Kamen temeljac za novu crkvu blagoslovio je papa Ivan Pavao II. prilikom svog posjeta Sarajevu 1997., a položio ga sarajevski kardinal Vinko Puljić 2000. O projektu nove plehanske crkve prof. Franjevačke teologije u Sarajevu fra Marko Karamatić piše: „Po svom vanjskom izgledu neće biti slična crkvama kakve smo navikli gledati. Ona je nešto novo, izraz stvaralačkog duha, koji ne kopira prošlost, nego se u njoj nadahnjuje. S ovim projektom učinjen je iskorak u modernom arhitektonskom oblikovanju, koji postaje međaš u crkvenom graditeljstvu na ovim prostorima“(Plehanski glasnik, pilot projekt, travanj 2002., str.5.), dok će za isti projekt poznati povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević reći kako će projekt kada se izvede „postati nezaobilazan pojam u povijesti umjetnosti Bosne i Hercegovine i pouzdano ostati jedan od izuzetno svijetlih primjera suvremene sakralne arhitekture u nas i u Europi“.
U svom dvostrukom mandatu plehanskog gvardijana i župnika (1997. – 2003.) fra Ivan je izlio temelj za novu crkvu, pokrenuo 2002. sa suradnicima Ivankom Bubalo i Mijatom Jerkovićem tiskanje župnog lista Plehanski glasnik, kojega će s vremenom fra Ivan dati uvezati u jedan svezak, od prvog do zadnjeg broja. Za vrijeme svog neprekidnog izlaska do 2012. bio je istinska poveznica između župe i raseljenih župljana. Bio je član uredništva, a jedno vrijeme i nakladnik biblioteke „Slovoznak – Plehan“.
Požrtvovano se brinuo o prvim povratnicima u župu i pomagao pri obnovi kuća, pronalazio donatore u inozemstvu i povratnicima dijelio građevinski materijal, namještaj i bijelu tehniku. Gradio je porušene i obnavljao oštećene seoske kapele. Čistio je seoske putove i groblja od korova i šikare. Odlazio na posljednje ispraćaje svojim župljanima: na župna groblja kao voditelj sprovodnih obreda po dužnosti, a raseljenim župljanima iz poštovanja i prijateljstva. Pri kraju njegova mandata dovedena je i struja na Plehan, a tvrtka Dalekovod iz Zagreba zahvaljujući Marku Kozini iz Modrana, jednom od njezini direktora, obećala je Plehanu vanjsku rasvjetu od crkve do groblja, i u početku mandata fra Mirka Filipovića 2003. isporučila obećane metalne stupove i ostalu opremu potrebnu za rasvjetu.
Odlukom provincijske Uprave fra Ivan će 2003. biti ponovno imenovan žeravačkim župnikom kada uz ostale obveze nastavlja gradnju nove župne crkve u Žeravcu i područnih kapela sve do 2016. kada se ponovno vraća na Plehan kao župni vikar.
Trajno obuzet željom da sudjeluje u obnovi Plehana i potrebom da svoje stečeno znanje, iskustvo, veze i poznanstva uključi u poslove oko gradnje crkve pokrenut će, iako kao župni vikar, unutarnje žbukanje crkve i mnoge druge poslove. Ova njegova neumorna zauzetost za obnovu Plehana, iza koje stoji čista zavičajna, fratarska i svećenička ljubav, bez trunke osobnog interesa, bila je na cijeni kod onih koji su ga poznavali i podržavali projekt nove crkve, te ga radi toga cijenili i voljeli, dok će neki od njegovih pretpostavljenih, to isto držati manom i zamjeriti mu što je znao povremeno izlaziti iz okvira ovlasti župnog vikara, pri čemu se nedovoljno uvažavala činjenica, da sve što je činio bilo motivirano ljubavlju prema Plehanu i njegovoj obnovi. Što god je radio, bilo je to u sporazumu s ljudima iz struke: teologom, arhitektom, umjetnikom… I onda nije odstupao od dogovorenog – više nije bilo ni lijevo ni desno, sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo!
U ostavštini sačuvana je i bogata umjetnička zbirka. Ne smijemo zaboraviti da su u njoj i mnogobrojna umjetnička djela različitih tehnika koja je Vjeko Božo Jarak darovao Plehanu za njegovu obnovu i rast. Fra Ivan je to sve prevozio i čuvao. Sva djela za narteks plehanske crkve su pripremljena i samo čekaju da se on izgradi, kao i Križni put Tihomira Lončara (fresko tehnika) za filijalu crkvu u Modranu.
Fra Ivan je srcem i dušom volio Plehan i svoj plehanski kraj. Poštivao je, cijenio i po potrebi vodio brigu za starije fratre. Ovdje samo dva primjera: Kad je fra Dominik Ćosić (Ćoso) bio teško obolio, fra Ivan je, kao mladi župni i samostanski vikar, bdio uz njega noću u njegovoj sobi na pomoćnom ležaju kako bi ga njegovao. A kad je fra Mladen Perić (MP) bio smješten u staračkom domu (Nova Bila/Travnik) i vapio da se vrati u plehanski kraj, fra Ivan ga je, unatoč protivljenju svoje subraće, doveo k sebi u župnu kuću Žeravac. Ustajao je noću u određeno vrijeme kako bi ga opskrbio potrebnim lijekovima. Nažalost, takvu pažnju on sâm nije doživio kad mu je bila najpotrebnija.
Svoj zlatni jubilej, 50 godina svećeništva i 50 godina svečanih redovničkih zavjeta, proslavio je fra Ivan 17. srpnja 2021. na svom Plehanu, u gotovo dovršenom interijeru nove crkve. Usprkos svim poteškoćama i neugodnostima koje su ga pratile od povratka na Plehan 1998., a kojih nije bio pošteđen ni na sam dan proslave zlatnog svećeničkog i redovničkog jubileja, fra Ivan nije skrivao sreću i zadovoljstvo toga dana što je dočekao i mogao proslaviti svoj jubilej u novoj, premda nedovršenoj plehanskoj crkvi.
U proljeće 2024., nas četvorica (Ivica Brkičić, Slavko Harni, Mijo Nujić i Marko Prgomet) iz Udruge „Plehanska zvona“, posjetili smo fra Ivana na Plehanu. Srdačan i ljubazan kakav je uvijek bio u susretu s nama, sjedili smo i razgovarali u predvorju samostana. Iako vidno narušena zdravlja, pokazivao je silnu želju da aktivno sudjeluje u susretu i razgovoru. U jednom trenutku, stavivši svoj štap ispred sebe, naslonivši se na njega obadvjema rukama, uspravljajući gornji dio tijela i dajući nam do znanja da nam ima nešto važno reći, tiho, gotovo nečujnim glasom zapitao je, što će na koncu biti s dovršenjem crkve, za koje nije imao više snage da ga osobno prati.
Njegov kratki i zadnji boravak u slavonsko-brodskoj bolnici, i naša nada da još nije došao kraj, bili su propuštena prilika da ga posjetimo u bolesničkoj postelji.
U srijedu, 20. rujna 2024., oprostili smo se od našeg dragog plehanskog fratra fra Ivana Ćurića na njegovom voljenom Plehanu, u novoj crkvi, u prisutnosti brojnih svećenika, časnih sestara i župljana, misnim slavljem koje je predslavio sarajevski nadbiskup mons. Tomo Vukšić, a zatim i na mjesnom groblju okupljeni u molitvi oko fratarskih grobova.