Dan kad je samostan s Plehana selio na nebesa
Dan je bio blag kažu očevici
kad se bijeli oblak digao prema nebu
Prvo se sav križni put
ne svojom voljom vinuo k nebesima
Na začelju je Isus po običaju
sam nosio svoj kriż
Gospa je sa sedam žalosti
prekrila oči
S ljiljanom u zubima sveti Anto je tražio
zaboravljenog
iza teških vrata krstionice
mladog Boga
Sveti Marko je odbio iseliti se
on je patron a u svakom događaju
moraju postojati svjedoci
radi vjerodostojnosti priče
Mozaik iza glavnog oltara na kom su
milošću autora prikazani utemeljitelji samostana
razgradio se u tisuće raznobojnih kamičaka
Svaki je u ćeliji ponio svijest o tome
čak i ako autor preživi nikad se neće naći
za istim stolom
na slici
Kad je samostan s Plehana selio na nebesa
ostavio je klecalo za one
koji se na vrijeme pokaju
u što je i mali Isus na leđima svetog Ante
duboko sumnjao
Svi su se manji sveci distancirali od zemlje
To je donekle bilo razumljivo
jer su imali rezervnu domovinu
Na kestenu ispred samostana
ostala su oba zvona
obješena
Zadnje što je klečeći vidio
zaštitnik samostana sveti Marko
bilo je sunce kroz dim
bijelo i tanko
kao hostija
__________________________
Iz zbirke pjesama, Jozefina Dautbegović, Ručak s Poncijem, 1994., str. 16-17.